Intervju #9: Teo Barisic, Hrvatska

‘Intervju’ je inicijativa Speleo Kluba ‘Pod Rb’ posvecena razgovorima sa speleolozima sa svih krajeva svjeta. Sto kazu o zivotu iznad i ispod zemlje, speleoloskom iskustvu, snovima i planovima, mozete procitati u sljedacim redovima

Molimo predstavite sebe kroz speleološko iskustvo, ulogu u svom klubu ili na nacionalnalnoj razini, osobne karakteristike i sl?

Speleologijom se bavim od davne 1983 godine. Do rata sam intenzivno špiljario sa jednom od najplodnijih hrvatskih speleoloških udruga zagrebačkom Speleološkim odsjekom planinarskog društva sveučilišta Velebitom. Tu sam se upoznao sa suprugom i dugo smo skupa išli na istraživanja koristeći se vlakovima i biciklima. Mi smo, za razliku od većine koja je voljela obići što veći broj jama i špilja, bili neka tvrda struja koji bi zagrizli u neki objekt i onda iz vikenda u vikend istraživali nove kanale u njima. Tako smo u Špilji u kamenolomu u Tounju dogurali do preko trideset istraživanja sa više od 8km špilje. Godinu prije zasnivanja obitelji smo uspjeli doći do Kine i tamo u 7 dana nacrtati desetak špilja u ukupnoj duljini isto preko 8km. Nakon prvo dvoje djece supruga Aida je potpuno prestala odlaziti u jame no ja sam imao svojih 6-7 vikend akcija godišnje koje sam tada najčešće koristio za speleoronjenje. Poslije je došao rat pa smo se preselili u Šibenik. Tijekom rata sam kao vojnik često boravio po terenima gdje bih isto znao iskoristiti pauze i istražiti pokoju špilju ili jamu na Velebitu ili u jadranskom podmorju. Iako je u Hrvatskoj bilo ratno vrijeme za vrijeme primirja hrvatski su speleolozi bili prilično aktivni tako je u to vrijeme istražena i najdublja hrvatska jama Lukina jama. Ja sam imao sreće da uđem u uži izbor kandidata za uron u sifon na njezinom dnu tako smo Zoran Stipetić i ja 1994 preronili 57m dugi blatni sifon koji je tada bio na 1256m dubine od današnjeg donjeg ulaza i iako tad nismo znali postavili svjetski rekord koji je izdržao 7 i po godina do preronjavanja sifona u Voronji koji danas istraživači prolaze u podmorničarskim odijelima.

Kad je naših četvoro djece malo poraslo negdje početkom 2002 pronašao sam nešto mirniji posao pa se pomalo ponovo uključivati u zahtjevnija višednevna speleološka istraživanja. Već 2003 sam u Šibeniku u kojem je speleologija bila relativno slabo razvijena poveo 1 . Šibensku školu koja se do danas u kontinuitetu 17 godina održava u isto vrijeme u ožujku i travnju. Tad sam i službeno prešao u lokalni speleološki odsjek HPK Sveti Mihovil, bio pročelnikom dvije godine, a nakon toga sam službeni arhivar. Ubrzo smo u gradu osnovali i stanicu gorske službe spašavanja, a iste godine pronašli ulaz u kako će se to ispostaviti najdulji hrvatski speleološki jamski sustav Kita Gaćešina – Draženova puhaljka. I prije sam se volio baviti nacrtima i speleološkom dokumentacijom i nakon što sam izašao iz speleološke udruge čija je arhiva bila ono što mi u Hrvatskoj zovemo kupusom, razveselilo me što u Šibeniku mogu početi doslovno ispočetka. Danas u našoj klupskoj arhivi imamo uredne podatke o 554 prirodnih i 50 umjetnih objekata na području Šibensko – kninske županije i ukupno nešto preko 800 objekata u kojima je neki od članova kluba nešto istraživao tijekom posljednjih 17 godina. Kako imamo i neku bazu podataka pogledao sam da u mom šibenskom speleološkom kartonu do siječnja ove godine ima 460 speleoloških istraživanja sa više od 48 kilometara novoistražene duljine kanala. Osim bazičnih istraživanja veliko mi zadovoljstvo čine ti početni speleološki tečajevi na kojima sam bio gotovo na svim terenskim izletima. Iz tog školovanja je izašlo gotovo dvije stotine planinara od kojih su mnogi danas gorski spašavatelji, neki su odselili dalje prema Evropi, a neki se srećom i danas ostali među nama i bave se speleologijom.

Kad govorim o svojoj ulozi na hrvatskoj speleološkoj sceni nemoguće je ne reći nešto i o supruzi Aidi jer smo uglavnom skupa u svemu, kao u jamama tako i na brojnim seminarima, tečajevima, ispitima za speleološke kategorije i sastancima. Ona je trenutno Pročelnica Komisije za speleologiju Hrvatskog planinarskog saveza koji trenutno broji 22 speleološka odsjeka planinarskih društava dok je druga polovina hrvatskih speleologa udružena u Hrvatski speleološki savez. Ja sam koordinator komisije za speleološku dokumentaciju i katastar. Ona je prošle godine postala zamjenik hrvatskog delegata pri UIS, a ja zamjenik delegata u FSE tako da sad često putujemo i po međunarodnim skupovima, pa se vidimo vjerojatno uskoro i u Sofiji. Nas dvoje smo među najstarijim još uvijek vrlo aktivnim speleolozima u Hrvatskoj, a mnogima i primjer da se to može biti lijepa obiteljska zabava i u poznijim godinama.

Kako ste se počeli baviti speleologijom odnosno zašto se još uvijek bavite tim aktivnostima?

U proljeće 1983, prilikom planinarenja po Medvednici sam došao do ulazu u turistički uređenu špilju Veternicu. Kroz koju me proveo vodič – dežurni speleolog koji me pozvao da dođem slijedeći dan i da odemo dublje u neuređeni dio špilje. Drugi dan smo naoružani; on s jednom naglavnom, a ja ručnom baterijskom lampom otišli više od kilometra u unutrašnjost do mjesta gdje se on skinuo gol i zaronio u kratki sifon da priviri u kanal iza. Dobar osjećaj koji me pratio pri provlačenjima i valjanju u blatu se nije promijenio ni nakon 35 godina. Danas kad me pitaju zašto se bavim speleologijom često znam odgovoriti da je speleologija poput video igrice u kojoj sudjeluje cijelo tijelo; imamo vodu, hranu, užeta, baterije na bušilici, užeta i materijal za sidrišta, ronilačka odijela, pribor za topografsko snimanje, fotoaparate i svoju i timsku fizičku kondiciju, a onda smišljamo strategije kako osvojiti nove metre, prikupiti lijepe fotografije, borimo se s vremenom, umorom, opremom…. Milijarde igraju video igrice i nitko ih ne pita zašto.

Kojem klubu/timu/organizaciji pripadate? Recite nam više o toj grupi i njihovim glavnim idejama?

Speleološki odsjek HPK Sveti Mihovil je speleološka udruga sa malim brojem aktivnih članova. Osim nas dvoje starijih tu je i treći član Goran Rnjak-Vjetar, koji je prisutan na gotovo svakom ozbiljnijem speleološkom istraživanju u Hrvatskoj, urednik hrvatske speleološke biblije – knjige Speleologija. Ostali članovi su većinom mlađi, raznih školarskih generacija,  ali u planinarskom društvu čiji je odsjek dio postoji i velika baza članova koji su danas više aktivni u gorskom spašavanju, planinarenju i nije problem prikupiti članove za neku složeniju akciju. Glavnu snagu kluba čini topla atmosfera i prijateljstva među članovima raznih planinarskih specijalnosti.

Speleološki odsjek HPK Sveti Mihovil prati tradiciju speleološkog djelovanja pri planinarskoj organizaciji. Pokušavamo se u što većoj mjeri oduprijeti modernim trendovima pretvaranja bavljenja speleologijom u niz prethodno isplaniranih i doniranih projekata već još uvijek volimo improvizirati, pratiti vremensku prognozu i svoje želje pratiti svojim sredstvima, a kad to uspijemo podvući pod kakvu  donaciju tim bolje.

Recite nam nešto o Vašoj omiljenoj špilji/jami/predjelu koji istražujete?

• Kratka povijest istrazivanja, kada i kako ste nasli jamu
• Naj uzbudljiviji trenutci/periodi istrazivanja
• Jama u brojevima – duzina, dubina, broj akcija, itd.
• Karakteristike i zahtjevnosti jame – uska/siroka, hladna/ugodna, aktivni vodeni tok, vertikale/penjeve, itd.
• Je li bilo incidenata ili nezgoda u jami
• Buducnost i planovi istrazivanja

Brojevi će reći da najčešće istražujemo upravo najveći hrvatski Jamski sustav Kitu Gaćešinu – Draženovu puhaljku koji od milja jednostavno zovemo Kitom. Slučajno se dogodilo da sam je baš ja pronašao dok smo u lipnju 2004, nakon 2. Šibenske speleološke škole pješačili sjevernim padinama Crnopca  prema jami Munižabi gdje smo se trebali priključiti zagrebačkim speleolozima u podzemnom bivku. Putem smo skrenuli sa staze po nekakvim jarkim šumarskim markacijama na drveću. U potrazi za kraćim putem kroz šumu osjetio sam hladan zrak na stopalima i idući za njim kroz tri vrtače pronašao portal – ulaz u jamu iznad kojeg je drhtala paprat uslijed jake struje zraka. Ubačeni kamen je potvrdio 100 tinjak metara dubine. Ostalo je povijest. Uskoro će 15 godina istraživanja. Danas je sustav dugačak više od 37km, 737m dubine, negdje 108. mjesto po duljini na svijetu sa mogućnosti spoja sa nekim drugim velikim objektima u blizini. Udaljenost do Jame Muda Labudova, dulje od 6km se procjenjuje na 40-tak metara. U Kitu sam ušao sad više od 100 puta od čega 89 istraživačkih akcija od ukupno 145. Supruga Aida ima 75 što kaže da smo često unutra skupa i kad se zna da je prosječan boravak od 3 dana sa dva spavanja u bivku to su stotine dana u jednoj jami. Samo prošle godine smo bili unutra 13 puta od čega 11 istraživanja. Prošle godine je istraženo novoga više od 3 kilometra i zabilježeno 16 istraživanja što je najviše od svih godina i kazuje da novih uzbuđenja nikad ne fali. Mi obično petkom nakon posla krenemo oko 6 popodne iz Šibenika, po putu popijemo kavu, uđemo oko 19,00 u jamu i do 23,00 smo u podzemnom bivku, onda je subota ostavljeno za istraživanje i izbijanje iz cipela, dok se u nedjelju samo izlazi van. Za odlazak u najdalje dijelove treba odvojiti 5-6 dana jer se kraće od toga ne isplati.

Kita ima sve. Blizu je pristup i odmah počinje čist speleološki užitak. Novih se dijelova može pronaći svugdje. Još se unutra nismo kupali, zapravo prošle godine su to napravili upravo bugarski speleolozi. U jami se puno tehnički penje, nekad se kleše, kopa ali se još uvijek mogu pronaći i lakše opcije. U sustavu su zabilježene i dvije najteže akcije spašavanja no Hrvatska ima neobično velik broj efikasnih spašavatelja pa su obje akcije izvedene brzo; prva za  desetak, a druga za 25 sati kad je u nosiljci izvučen speleolog koji je ozlijedio kralješak, sa dubine od 400m i više od kilometra dalje u jami. Cijeli Crnopac je speleološki eldorado tako da nas tamo još godinama očekuje puno napora, ali i pregršt uzbudljivih novosti.   

Sto ste sve naučili kroz bavljenje speleologijom? 

Kad se speleologijom bavite toliko dugo onda nema segmenta speleologije o kome nešto ne znate, a to je jako puno stvari od povijesti, geologije, biologije, arheologije, meteorologije, pa onda dolaze praktične vještine od kretanja po užetima, svih mogućih detalja o tehničkoj opremi, ronilačkih vještina, fotografiranja, speleospašavalačkih vještina pa baratanja raznim računalnim programima i aplikacijama vezanim uz kartografiju, baze podataka, tehničko crtanje…. Speleolozi se s vremenom naviknu na neobičnu marljivost, upornost i ugodu timskog djelovanja. S vremenom se naviknete i na neke dobre tradicije speleološkog folklora i dobrog provoda u dobrom društvu i sve više uživate u svim segmentima speleološkog života. 

Ako imate iskustvo s incidentima u jamama koje smatrate korisnim, možete li podijeliti i drugim speleolozima? Sto bise ih savjetovali?

Svaki je incident u jami poseban i traži poseban pristup njegovu rješavanju. Najvažnije je zapravo najviše pažnje posvetiti upravo prevenciji i sprječavanju incidenata, a to se često svodi na najjednostavnije da treba paziti jedni na druge. Nemojte dozvoliti da vas loš dan spriječi da prepoznate loš dan kod drugoga. U jami je dobro ne dovoditi se do rubnih stanja u kojima je premalo energije da se može pomoći drugome, pa treba aktivnosti u špilji pokušati skratiti uz bolje planiranje boravka.

Kakav je Vaš pristup prema tečajevima za nove speleologe? Kako privlačite nove sudionike, koliko traju tečajevi, na što stavljate naglasak, kakva je razina uspješnosti kod novih speleologa?

Kod nas većina polaznika osnovnog speleološkog tečaja dolazi iz planinarskih krugova gdje im to preporuči netko tko je završio tečaj, ali se ponekad pojavi i netko novi tko je vidio oglas na web stranicama ili je zainteresiran upravo za speleologiju. Tečaj je prilično uhodan, sa atraktivnim lokacijama sa spavanjem u prirodi i poznatim, od kamenja dobro očišćenim poligonima, koje se ne mijenjaju jer nam to garantira da puno vrijeme možemo posvetiti upravo tečajcima. Ima članova koji dođu pomagati na ovim tečajevima, a da se tijekom godine i ne bave previše speleologijom, i to omogućava velik broj asistenata. Često na lokacije dođu i nekadašnji tečajci za djecom i malo se podruže sa ostalima uz logorsku vatru. Oni tečajci koji su zainteresirani za speleologiju nakon tečaja se bez problema pridružuju speleolozima u redovnim istraživanjima, ali ih nema puno i u toj priči baš i nema nekih pravila. Jednostavno se netko nađe u tome, osjeća dobro i ostane.

Ako ima još nešto značajno što biste voljeli podijeliti s nama, bit će nam zadovoljstvo saznati više?

Mislim da će se u skoroj budućnosti na Crnopcu organizirati jedan međunarodni istraživački logor u sklopu projekta SPARC. Bit će mi zadovoljstvo ako na njemu vidim bugarske speleologe s kojima iz godine u godinu sve bolje surađujemo.

*Ovaj interview je napravljen 18.04.2019