‘Intervju’ je inicijativa Speleo Kluba ‘Pod Rb’ posvecena razgovorima sa speleolozima sa svih krajeva svjeta. Sto kazu o zivotu iznad i ispod zemlje, speleoloskom iskustvu, snovima i planovima, mozete procitati u sljedacim redovima
Molimo predstavite sebe kroz speleološko iskustvo, ulogu u svom klubu ili na nacionalnalnoj razini, osobne karakteristike i sl?
Speleologijom se bavim od davne 1983 godine. Do rata sam intenzivno špiljario sa jednom od najplodnijih hrvatskih speleoloških udruga zagrebačkom Speleološkim odsjekom planinarskog društva sveučilišta Velebitom. Tu sam se upoznao sa suprugom i dugo smo skupa išli na istraživanja koristeći se vlakovima i biciklima. Mi smo, za razliku od većine koja je voljela obići što veći broj jama i špilja, bili neka tvrda struja koji bi zagrizli u neki objekt i onda iz vikenda u vikend istraživali nove kanale u njima. Tako smo u Špilji u kamenolomu u Tounju dogurali do preko trideset istraživanja sa više od 8km špilje. Godinu prije zasnivanja obitelji smo uspjeli doći do Kine i tamo u 7 dana nacrtati desetak špilja u ukupnoj duljini isto preko 8km. Nakon prvo dvoje djece supruga Aida je potpuno prestala odlaziti u jame no ja sam imao svojih 6-7 vikend akcija godišnje koje sam tada najčešće koristio za speleoronjenje. Poslije je došao rat pa smo se preselili u Šibenik. Tijekom rata sam kao vojnik često boravio po terenima gdje bih isto znao iskoristiti pauze i istražiti pokoju špilju ili jamu na Velebitu ili u jadranskom podmorju. Iako je u Hrvatskoj bilo ratno vrijeme za vrijeme primirja hrvatski su speleolozi bili prilično aktivni tako je u to vrijeme istražena i najdublja hrvatska jama Lukina jama. Ja sam imao sreće da uđem u uži izbor kandidata za uron u sifon na njezinom dnu tako smo Zoran Stipetić i ja 1994 preronili 57m dugi blatni sifon koji je tada bio na 1256m dubine od današnjeg donjeg ulaza i iako tad nismo znali postavili svjetski rekord koji je izdržao 7 i po godina do preronjavanja sifona u Voronji koji danas istraživači prolaze u podmorničarskim odijelima.
